Svila je fino tekstilno vlakno koje se dobija od kukuljice dudovog svilca ili, kako se ponekad naziva, svilene bube. Potječe iz Kine i bila je važna trgovačka roba koja je u Europu stizala putem svile.
U Kini je pod prijetnjom smrtne kazne je bilo zabranjeno iz zemlje iznijeti gusjenicu ili jaja dudovog svilca. 555. su dva fratra uspjela prokrijumčariti jajašca dudovog svilca bizantskom caru. S tim jajima i znanjem o načinu uzgoja svilenih buba koje su stekli za vrijeme svog boravka u Kini, sad je bilo moguċe i izvan Kine proizvesti svilu. Svi dudovi svilci u Europi i danas vode porijeklo od tih prokrijumčarenih jajašaca.
Prema legendi, na ideju izdvajanja svilenog vlakna iz čahure dudovog svilca (Bombyx mori) oko 275. god. pr. Kr. Došla je carica Xi Ling Shi, a smatra se da su se prve tkanine počele proizvoditi oko 2255. god. pr. Kr. Svila je postala pojam ekskluzivnog i skupocjenog materijala koju su oblačili carevi, kraljevi i plemstvo. Njene karakteristike s pravom joj osiguravaju naziv kraljice vlakana. Kina je imala monopol u proizvodnji svile više od 2 tisućljeća. Od tada se trgovalo pomorskim i kopnenim putem zvanim 'Put svile', koji se koristio za trgovačku razmjenu najpoznatijih roba istoka i zapada.
Iznošenje tajne proizvodnje svile kažnjavalo se smrtnom kaznom, no ipak je prenesen 200 god. pr. Kr. u Koreju, zatim i Japan, a u Europu je stigla uz pomoć dva perzijska monaha, 552.godine, koji su čahure dudovog svilca sakrili, prema legendi u bambusove štapove, za vrijeme bizantskog cara Justinijana I. Justinijan se zalagao za uzgoj dudovog svilca, a Bizant je postao europski centar za proizvodnju svile te zadržao monopol proizvodnje od 7.-11. st. Kada su Arapi zauzeli Perziju (7.st), u 9. st. su proširili uzgoj dudovog svilca na Siciliju i Španjolsku a potom i Francusku. U srednjem vijeku se svila proizvodila i u nekim našim krajevima (zaleđe Dubrovnika, otoci Krk, Cres i Pag), a u 19. st. u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Najpoznatija svilena tkanina u Europi proizvodi se u Lyonu i vrlo je skupocjena i tražena, pogotovo nakon što je tijekom požara većina tvornice uništena.
Svila je prirodno proteinsko vlakno, i predstavlja jedini prirodni filament duljine oko 1000 m. Sirova ili grež svila je neobrađeno vlakno, gruba opipa i neugledna, budući je obavijena slojem sericina (nevlaknate bjelančevine) . Da bi vlakno dobilo glatkoću, finoću i svilenkasti sjaj potrebno je ukloniti sericin, postupkom degumiranja, pa tako dobivamo degumiranu svilu.
Svileni proizvodi skloni su gužvanju , no postupcima naknadne obrade taj nedostatak se može ukloniti. Zaprljanja se ne uklanjaju jednostavno, a njega tekstilni proizvoda zahtjeva dodatnu pažnju. Bez obzira na nedostatke, svileni proizvodi su iznimno cijenjeni, prije svega zbog estetskih karakteristika i psihofiziološke udobnosti u dodiru sa kožom.
Od svile se proizvode lagane tkanine poput tafta, satena žoržeta i organcina, a nešto teže tkanine su brokat, damast i šantung. Upotrebljavaju se za izradu bluza, haljina, košulja, rublja kao i ukrasnog tekstila,a danas predstavlja sastavni dio kolekcija visoke mode najpoznatijih svjetskih kreatora. Besprijekoran izgled odjevnog predmeta sačinjenog od svile još uvijek ne mogu nadomjestiti ni najbolje umjetne tkanine, a šuštavost i lakoću nemoguće je postići.
'Put svile' više nema svoju prvobitnu svrhu i predstavlja turističko odredište brojnih avanturista, ali tragovi koji su pored svile, papira i baruta ostavljeni u brojnim kulturama i religijama ostaju zapisani u povijesnim činjenicama.
U Kini je pod prijetnjom smrtne kazne je bilo zabranjeno iz zemlje iznijeti gusjenicu ili jaja dudovog svilca. 555. su dva fratra uspjela prokrijumčariti jajašca dudovog svilca bizantskom caru. S tim jajima i znanjem o načinu uzgoja svilenih buba koje su stekli za vrijeme svog boravka u Kini, sad je bilo moguċe i izvan Kine proizvesti svilu. Svi dudovi svilci u Europi i danas vode porijeklo od tih prokrijumčarenih jajašaca.
Prema legendi, na ideju izdvajanja svilenog vlakna iz čahure dudovog svilca (Bombyx mori) oko 275. god. pr. Kr. Došla je carica Xi Ling Shi, a smatra se da su se prve tkanine počele proizvoditi oko 2255. god. pr. Kr. Svila je postala pojam ekskluzivnog i skupocjenog materijala koju su oblačili carevi, kraljevi i plemstvo. Njene karakteristike s pravom joj osiguravaju naziv kraljice vlakana. Kina je imala monopol u proizvodnji svile više od 2 tisućljeća. Od tada se trgovalo pomorskim i kopnenim putem zvanim 'Put svile', koji se koristio za trgovačku razmjenu najpoznatijih roba istoka i zapada.
Iznošenje tajne proizvodnje svile kažnjavalo se smrtnom kaznom, no ipak je prenesen 200 god. pr. Kr. u Koreju, zatim i Japan, a u Europu je stigla uz pomoć dva perzijska monaha, 552.godine, koji su čahure dudovog svilca sakrili, prema legendi u bambusove štapove, za vrijeme bizantskog cara Justinijana I. Justinijan se zalagao za uzgoj dudovog svilca, a Bizant je postao europski centar za proizvodnju svile te zadržao monopol proizvodnje od 7.-11. st. Kada su Arapi zauzeli Perziju (7.st), u 9. st. su proširili uzgoj dudovog svilca na Siciliju i Španjolsku a potom i Francusku. U srednjem vijeku se svila proizvodila i u nekim našim krajevima (zaleđe Dubrovnika, otoci Krk, Cres i Pag), a u 19. st. u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Najpoznatija svilena tkanina u Europi proizvodi se u Lyonu i vrlo je skupocjena i tražena, pogotovo nakon što je tijekom požara većina tvornice uništena.
Svila je prirodno proteinsko vlakno, i predstavlja jedini prirodni filament duljine oko 1000 m. Sirova ili grež svila je neobrađeno vlakno, gruba opipa i neugledna, budući je obavijena slojem sericina (nevlaknate bjelančevine) . Da bi vlakno dobilo glatkoću, finoću i svilenkasti sjaj potrebno je ukloniti sericin, postupkom degumiranja, pa tako dobivamo degumiranu svilu.
Svileni proizvodi skloni su gužvanju , no postupcima naknadne obrade taj nedostatak se može ukloniti. Zaprljanja se ne uklanjaju jednostavno, a njega tekstilni proizvoda zahtjeva dodatnu pažnju. Bez obzira na nedostatke, svileni proizvodi su iznimno cijenjeni, prije svega zbog estetskih karakteristika i psihofiziološke udobnosti u dodiru sa kožom.
Od svile se proizvode lagane tkanine poput tafta, satena žoržeta i organcina, a nešto teže tkanine su brokat, damast i šantung. Upotrebljavaju se za izradu bluza, haljina, košulja, rublja kao i ukrasnog tekstila,a danas predstavlja sastavni dio kolekcija visoke mode najpoznatijih svjetskih kreatora. Besprijekoran izgled odjevnog predmeta sačinjenog od svile još uvijek ne mogu nadomjestiti ni najbolje umjetne tkanine, a šuštavost i lakoću nemoguće je postići.
'Put svile' više nema svoju prvobitnu svrhu i predstavlja turističko odredište brojnih avanturista, ali tragovi koji su pored svile, papira i baruta ostavljeni u brojnim kulturama i religijama ostaju zapisani u povijesnim činjenicama.
